AUTOŠKOLE CENTRI EDUKACIJE

Sigurnost u prometu nedvojbeno ima težinu opće društvene problematike u nas i u svijetu, samim time HRVATSKE AUTOŠKOLE kao nacionalno, a u posljednje vrijeme i regionalno prepoznatljiva udruga, svojim medijskim istupanjem kontinuirano želi mobilizirati sve odgovorne strukture društva. Razni oblici i načini statističke obrade podataka postaju samo varijacije na temu unatoč uz poraznu činjenicu da se svaka "javna rasprava" i mobilizacija medija odvija uglavnom nakon teških ili težih prometnih nesreća, a na konto čega se u tom razdoblju nekoliko dana javlja inflacija društveno političkih dušebrižnika i stručnjaka, da bi nakon toga nanovo sve utihnulo. Zapravo nedostaje odgovornost zajednice i pojedinaca.
Nedovoljan je broj pravih osoba i institucija koje profesionlano daju značajan doprinos radu na smanjenju broja nesreća i ublažavanju posljedica.
Nismo bili pretjerani optimisti, ali statistike stradavanja na našim cestama nisu optimistične. Na hrvatskim je prometnicama 2008. poginulo 662 osobe, što je 7% više nego 2007, a sa određenim strahom očekujemo izvješća za 2009 godinu i zasigurno ne bi bilo dobro da Hrvatska zauzme visoko mjesto na europskoj ljestvici. Suodgovornost za takav mogući »crni trend« snositi ćemo svi zajedno kao društvo, bez obzira na aktivno ili pasivno sudjelovanje u prometu, odnosno prometnim nesrećama, kojima svjedočimo nebrojeno puta i osobno.
Znamo da nema ništa važnije od našeg života i zdravlja. Učinilo mi se prikladnim ta svjedočanstva, temeljem našeg udjela u odgovornosti uobličiti u formi "Autoškole centri edukacije", jednostavno zbog komplementarnosti mnoštva dodirnih točaka između autoškola i cestovnog prometa. Za ilustraciju se možemo prisjetiti načina na koji se postaje vozač. Nužno je, prije svega, prihvatiti izazov, odlučiti i razumijeti što zapravo znači i koju odgovornost nosi upravljanje vozilom. Uz potvrdu o našoj osobno psihofizičkoj sposobnosti slijedi teoretsko upoznavanje s time što znači  upravljanje vozilom i na koji se način postaje kvalitetan, odnosno odgovoran vozač. Nakon svega slijedi naše kontrolirano i pod nadzorom prakticiranje naučenih i stečenih znanja. Isrprva uz instruktora vožnje, a nakon svega i po primitku uvjerenja o osposobljenosti za samostalnu vožnju, zapravo započinje i najozbiljnija odgovornost. No učenje tek tada započinje. Naprotiv, učimo i usavršavamo se dok smo živi, zato govorimo o cjeloživotnom učenju i svakodnevnom stjecanju vozačke mudrosti i iskustva. A autoškole za to imaju potencijala.
Da li je moguće da društvo, odnosno upravo država to ne raspoznaje ?????
Zato roditelji budućih vozača prije svega se raspitajte kojoj autoškoli ćete povjeriti vašeg sina ili kćerku.
Pri odabiru preporučam Vam da kontaktirate i Udrugu hrvatske autoškole koja Vam pri tome može pomoći.
U prometu su odgovorni svi, od pješaka, suvozača, vozača, cesta do vozila.
Shvaćam da mi je i sudjelovanje u prometu darovano, da usavršim sebe i učinim kvalitetniji život drugima.
Može se povući paralela između zakona i prometnih znakova. I jedno i drugo ima svrhu pomoći nam na putu prema cilju. Odgovorna osoba će se pridržavati zakona i znakova čak i onda kad im smisao odmah ne prepoznaje. To nam pomaže da sebe vidimo u pravome svjetlu, da budemo realni i iskreni. Najveći broj nesreća događa se upravo zato što sudionici u prometu nerealno uočavaju (percipiraju) situaciju. Precjenjuju sebe ili svoje vozilo, ne uočavaju stvarnost u kojoj se nalaze i poprilično su egoistični. Treba razviti osjećaj za druge sudionike u prometu.
Da bi se bilo dobar sudionik prometa, potrebno je ispuniti nekoliko preduvjeta. Prije svega, u sebi izgrađivati pozitivan stav prema prometu. Nije dovoljno biti u prometu. Potrebno je sudjelovati u prometu cijelim svojim bićem.
Drugi uvjet je poučenost o prometnim zakonima i propisima. No, nije dovoljno samo znati, nego treba prije svega shvatiti zbog čega se nešto od nas traži. Znak koji nas upozorava da je pred nama obilježeni pješački prijelaz neće nas se dojmiti onda kad naučimo njegovo značenje, nego kad shvatimo u koju se opasnost dovodimo ukoliko navrijeme ne smanjimo brzinu, povećamo oprez i budemo spremni na kočenje i zaustavljanje. Sljedeći uvjet je koncentrirana vožnja koja zahtijeva da budemo prisutni duhom i tijelom ovdje i sada. Tako ćemo u iznenadnim i nepredvidljivim situacijama moći reagirati ispravno i pravodobno. Ne treba smetnuti s uma ni opasnosti koje na nas vrebaju tijekom vožnje. Posebnu pozornost treba posvetiti održavanju vozila kako ne bismo doveli u opasnost svoj i tuđi život. Važno je znati svoje granice, ne forsirati se i odmarati se tijekom zahtjevnije vožnje. Neizostavno je i razvijanje ekološke svijesti. Posljednjih godina organizirano je niz akcija u prometu: »Pametni znaju čemu služi pojas«, »Ako piješ, ne vozi«... A čini se da je »fora« piti i voziti, ne stavljati pojas i općenito kršiti pravila. Postoji li kod nas kultura vožnje, shvaćamo li uopće promet ozbiljno?
Jedan od korištenih slogana glasi: »Cesta nije pista«, a želi nam posvijestiti potrebu razvijanja kulture vožnje. Čovjekov karakter itekako se može procijeniti prema ponašanju u prometu. Čovjek koji izgrađuje sebe, koji je jednom riječju dobar, bit će dobar i u prometu. To je jedan od načina na koji svi mogu pridonijeti razvijanju prometne kulture. Drugi način je promjena mentaliteta u kojemu živimo. Dok god oko sebe vidimo da je uvijek u pravu onaj koji je jači, ne možemo očekivati da će biti normalno da se vozači jurećih limuzina zaustavljaju kako bi propustili bakicu koja sporo prelazi preko obilježenoga pješačkog prijelaza.
Mentalitet u kojemu živimo oslikava slogan: »Ako piješ, ne vozi.« Time se poručuje da je prioritetna radnja opijanje, a vožnja, kao drugotna radnja. Logičnije bi bilo da se veli: »Ako voziš, ne pij.« Time bi se naglasak stavio na vožnju i nužnost da se odbaci alkohol dok god traje potreba za vožnjom. Netko će reći da je to sitnica. Slažem se, ali isto tako znam da se savršenstvo sastoji od sitnica.
Je li broj stradalih u prometu odraz loše zakonske regulative - pa je treba mijenjati, ili je riječ o nepoštivanju već postojećih zakona?
I najbolji zakoni su beskorisni ukoliko se ne provode. Neprilagođena brzina, vožnja u alkoholiziranom stanju, nepropisno parkiranje i onemogućavanje nesmetanog kretanja pješaka - samo su dio prometnih prekršaja koji se svakodnevno događaju.
Ipak, valja posvjedočiti činjenicu da ima puno više vozača koji savjesno i odgovorno sudjeluju u prometu. Nažalost, o njima se ne govori.

Predsjednik HAŠ-a
Nikola Vidaković