VOZAČKO ZNANJE, VJEŠTINE I KULTURA VOZAČA U FUNKCIJI SIGURNOG UPRAVLJANJA VOZILOM

VOZAČKO ZNANJE, VJEŠTINE I KULTURA VOZAČA U FUNKCIJI SIGURNOG UPRAVLJANJA VOZILOM
Sada važećim nastavnim planom i programom kandidat za vozača mora u osposobljavanju proći najmanje trideset sati teoretske i trideset i pet sati praktične nastave. To je prosječan broj sati i sadržaj nastave u kojem kandidat uči upravljati vozilom. Svakom kandidatu za vozača prioritetni cilj je kako što prije doći do vozačke dozvole i steći pravo na samostalno upravljanje vozilom. Umjesto, kako se što bolje osposobiti. Bez obzira na to, u koje vrijeme i pod kakvim uvjetima su se vozači osposobljavali, svi oni danas voze našim cestama. Neki su početnici, neki su već «stari» vozači, a neki nažalost više nisu ni živi. No, svi oni koji voze imaju važeće vozačke dozvole. Njihova vozačka dozvola trebala bi biti garancija, odnosno sublimat ukupne osposobljenosti za sigurnu vožnju . Tu prestaje daljnja uloga i odgovornost autoškole. Ali, za njihovu sigurnost u prometu i dalje mora brinuti Hrvatski autoklub i MUP kako u edukaciji tako i nadzoru.
Dakle, vozač je u cjelosti u upravljanju vozilom preuzeo na sebe odgovornost za postupanje i ponašanje u prometu. O njegovu prometnom znanju, umijeću, iskustvu i kulturi ponašanja ovisi njegova sigurnost i sigurnost drugih sudionika u prometu.
Kako onda odgovoriti na pitanja, na primjer zašto vozač vozilom prelazi u suprotni smjer i sudara se s drugim vozilom, zašto «siječe» nepregledan zavoj, zašto vozi 100/km na sat, zašto naglo koči, zašto prolazi raskrižjem za crvenog svjetla, zašto pri skretanju ne daje pokazivače smjera itd.... Bilo bi netočno kada bismo ustvrdili da ne poznaje prometne propise ili ne može kontrolirati svoje vozilo. Jer, točno je da ne može ili neće kontrolirati SEBE, UPRAVLJATI SOBOM. Nitko, pa i najlošiji instruktor nije ga poučavao takvom postupanju. Prema tome nije uzrok nesreća prevelika brzina, ni noga koja pritišće gas, već «glava» vozača koja daje neprimjerene, odnosno krive naredbe. Koliko pored takvih vozača koji u prometu namjerno postupaju suprotno propisima ima i onih koji voze umorni ili premoreni, koji drijemaju za volanom, koji su pod utjecajem alkohola, koji slabo vide, koji su pod utjecajem droge, pod stresom i sl.? Potom, koliko ima onih koji nisu koncentrirani za vrijeme vožnje, koji razgovaraju mobitelom, koji namjerno podcjenjuju opasnosti, koji su agresivni, koji iz prekršaja idu u prekršaj, iz kazne u kaznu? Nema nesreća bez uzroka.
Uzroci prometnih nesreća su ipak u čovjeku - vozaču, ali i u vozilu i cesti za čiju je tehničku neispravnost opet odgovoran čovjek.
Pozivati se najčešće za stanje nesigurnosti na našim cestama samo na rad autoškola zbog loše osposobljenosti vozača je u najmanju ruku neprincipijelno.
Odgovornost je mnogo šira i sveobuhvatnija. Odgoj i obrazovanje vozača ne počinje i ne završava u autoškoli. Autoškola je samo jedna od faza toga odgoja i obrazovanja, i to vrlo kratka, jer traje oko dva do tri mjeseca, a vozačem motornog vozila se postaje sa osamnaest godina. Očito da uzroke za nesreće u prometu treba tražiti u kućnom odgoju, odgoju u vrtićima, školama i svim drugim subjektima zakonom odgovornim za sigurnost prometa. Daje tomu tako pokazuju rezultati prometno razvijenih europskih zemalja u kojima se taj prometni odgoj provodi sustavno, kontinuirano, sveobuhvatno, seriozno sve do autoškole sa svakim djetetom i učenikom. U tim zemljama na svakih 100.000 stanovnika ima 6 poginulih u nesrećama, a u nas 12. To možemo dostići i mi, samo ako propisane obveze pretočimo u praktičan rad.
Za to se zalaže Udruga hrvatskeautoškole (HAŠ) a očito smo usamljeni u tom projektu. Dosta toga smo napisali i dostavili MUP-u kao i HAK-u al pomaci su mali. Čak i naši stručni skupovi koje organiziramo za autoškole i instruktore vožnje po RH se banaliziraju i nepriznaju od strane MUP-a i HAK-a. A mislimo da radimo dobar posao.
O tome kako i koliko su za prometni odgoj i obrazovanje educirani odgajatelji u vrtićima, učitelji i nastavnici u školama, osobito instruktori vožnje nitko neće ozbiljno raspravljati, a kamoli rješavati. Taj se problem kadrovske osposobljenosti najčesće stavlja pod tepih. Godinama se pribjegava kampanjama i apelima za veću sigurnost prometa i daje se prioritet pred sistematskim odgojem i obrazovanjem jer je to jeftinije i lakše provodivo. A rezultati ?
Ostaje nam, da i mi (HAŠ) apeliramo na naše vozače, da preispitaju svoje ponašanje u vožnji, da analiziraju svoj stil i umijeće vožnje. U tom kontekstu, podsjećamo vas na kodeks kulturnog vozača, i pozivamo vas da i vi budete dio vozačke skupine koji prakticira i mobilizira taj kodeks.

POSTUPATI U VOŽNJI PROPISNO, PRAVILNO I SIGURNO ZNAČI:
- biti svjestan da je u prometu znatno veći rizik od nesreća nego u svim drugim ljudskim aktivnostima
- znati predviđati moguće opasnosti i biti pripravan da ih se izbjegne
- biti oprezan i pozitivno utjecati na ponašanje drugih u prometu
- izbjegavati postupke koji ometaju druge sudionike u prometu
- uvijek davati razumljiva i pravovremena upozorenja o svojim namjerama uvažavati tuđe pogreške, 
  biti obziran i snošljiv
- vidjeti i biti viden od drugih
- održavati pravilan položaj i sigurnosni razmak između vozila
- izbjegavati sudjelovanje u gustom prometu i prometu s nepovoljnim vremenskim uvjetima, ako za
  njih niste osposobljeni
- kontrolirati svoje vozačko zdravstveno stanje
- postupati u skladu s cestovnim obilježjima i naredbama u sustavu upravljanja prometom
- biti odlučan u namjerama i postupcima
- razvijati svijest odgovornosti za počinjena prekršajna ili kaznena djela
- brinuti o tehničkoj ispravnosti vozila
- usuglasiti znanje i vještinu vožnje
- izbjegavati takva stanja organizma koja ne doprinose sigurnosti prometa
  (vožnja pod utjecajem alkohola, lijekova, droga, umora, stresa i sl.)
- voziti brzinama prilagođenim stanju i uvjetima na cesti
- voditi računa o ekonomičnosti vožnje i zaštiti okoliša

U izgradnji novoga i modernoga sustava osposobljavanja budućih vozača, valja kroz novi Zakon uvažavati strana rješenja i uzore, ali i domaće posebnosti o kojima ovisi kakvoća sustava sigurnosti prometa. Jer, čovjeku se današnjice veoma žuri sustići sat za satom, minutu za minutom.
Zato mu treba dobro vozilo i dobra cesta, ali i dobar vozač, dobar suvozač, dobar pješak.
Vožnja, kao odmjeren i oprezan korak, trebali bi čovjeku uvijek biti na radost i zadovoljstvo, no zato se treba fizički, duhovno, moralno i stručno pripremiti i osposobiti a to je obveza svih nas.
 

Predsjednik HAŠ-a
Nikola Vidaković